TETOVAŽA „ŽELJKO“ – ISPOVEST ČOVEKA KOJI JE RADIO OBDUKCIJU LJUBAVNICE ŽELJKA MITROVIĆA: „Ispred vrata me je sačekao ON“

Ispovest bivšeg specijaliste sudske medicine i obducenta majora Radovana Furtule.

Naime, Radovan je, kao zaposlen na Vojno-medicinskoj akademiji, radio obdukciju Ivane Bakić Bodrožić, navodne ljubavnice vlasnika TV Pink Željka Mitrovića.

Ivana Bakić Bodrožić, podsećanja radi, pronađena je mrtva u sobi beogradskog hotela „Hajat“ decembra 2014. godine.

Pismo majora Furtule, koje je napisao 2018. godine, prenosimo u celosti.

Ovo sočinjenije i jeste jedna vrsta revizije koja je nastala u ime istine i pravde. Major sam vojske Srbije, koga osim Hipokratove zakletve veže i jedan zavjet otadžbini identičan onome kojim su se zaklinjali naši besmrtni preci.

„Doktore, kad ćete biti spremni za salu? Imate jednu mladu ženu, sve novine bruje o tome! Pronađena je u Hajatu, u hotelskoj sobi“. Tim riječima me je hladnog decembarskog jutra dočekao naš tehničar, pomoćnik u obdukcionoj sali.

Dogovorili smo se za tren oko svega, samo da uzmemo sve ono što nam je potrebno da bi obdukciju doveli do kraja. U međuvremenu doznajem da je bilo telefonskih poziva sa nekih visokih instanci koje su pokazale veliko interesovanje za ovaj slučaj. To ničim nije moglo promjeniti moj pristup. Bilo je dovoljno uzeti u obzir neke detalje koji pojedinačno nisu značili ništa ali su udruženi sa postojećim okolnostima govorili više od žive riječi.

Na naredbi javnog tužilaštva koje je Vojnomedicinskoj akademiji povjerilo ovu obdukciju pisalo je da treba izvršiti i toksikološkohemijske analize.

Nakon što policijski istražitelji obave uviđaj i zamjeniku javnog tužioca dostave neophodne podatke, ukoliko nisu vidljive spoljašnje povrede. Ili postoje neke sumnje ili relevantni podaci o trovanju ili zloupotrebi droga, onda zamjenik javnog tužioca dodatno zahtjeva i toksikološkohemijsku analizu.

Moj pomoćnik me je čekao u sali, pošto je sve prethodno pripremio. Već je bio dostavljen i policijski izvještaj. U kome se navodi mjesto na kome je pokojna pronađena i sve ono što je u toj hotelskoj sobi pronađeno a da može imati nekakvu vezu sa smrtnim ishodom.

Prazne bočice propofola… Pomislih-šta će takav anestetik nekome? No, hajde da krenem redom.

Ostalo je da fotografišem iz više ravni pokojnicu, opišem spoljašnji nalaz i da nakon toga pristupimo otvaranju leša.

Tetovaža „Željko“

Bila je to lijepa mlada žena od tridesetak godina. Na obdukcionom omotu već je bilo napisano ime, Ivana Bodrožić Bakić.

Bilo je izvjesno da će spoljašnji nalaz biti oskudan. Bez značajnijih morfoloških promjena i svojstvenih osobenosti. Ono što mi je tom prilikom posebno privuklo pažnju, jesu tri karakteristične tetovaže:

Ćiriličnim slovima u predjelu gornje trećine lijeve dojke kao i donje trećine zadnje strane vrata, bilo je ispisano ime „Željko”. A u predjelu pojasne kičme, horizontalno položeno s lijeva na desno bilo je ispisano trinaest arapskih brojeva. Već poslije nekoliko čitanja navedenih brojeva dosjetili smo se da bi takva matični broj osobe koja je rođena 1967 godine.

U njenom desnom lakatnom predjelu bila je prisutna plasirana braunila, pričvršćena medicinskim flasterom. Sve ono što je preostalo u daljem toku obdukcije ni po čemu nije bilo naročito zanimljivo u ovom intrigantnom i tek započetom obdukcionom nalazu.

Kada je profesor Milovanović još davnih tridesetih godina prošlog vijeka zapisao da obducent u toku obdukcije mora da vodi opsežne posmrtne razgovore sa pokojnima. Ne samo da je nagovjestio nešto suštinsko u svojoj nauci već je obducentu naložio da osim medicinskog znanja i pristupa uključi i još dva aspekta više, intuiciju i analitiku.

Tetovaže su prilično sadržajne poruke koje nam pokojni daju u posmrtnoj ispovjesti. Takođe mogu biti i potpuno nebitne kada je porijeklo smrti evidentno i potpuno jasno.

Crtajući i pišući po svom tijelu, taj čovjekov doživljaj je najaktuelniji u trenutku nastanka i nekoj bližoj budućnosti. Malo je onih koji projektuju svoje tetovaže u nekoj daljoj sjutrašnjici, u starosti ili bolesti. One su odraz i poruka jednog trenutka, najčešće stav jedne mladosti.

U ovom slučaju je očigledno da je ime „Željko” bilo vrlo značajno u životu pokojne Ivane. I da je ona zapravo tetovažom htjela da obilježi takvu vrstu privrženosti.

Plasirana braunila u lakatnom predjelu desne ruke dešnjaka pretpostavlja samo jedno: da je jedino druga osoba mogla to učiniti. I da najvjerovatnije ima dovoljnu medicinsku vještinu za takvo nešto. Unutrašnji nalaz koji podrazumijeva pregled organa i tjelesnih šupljina po standardnom postupku rezova jeste tzv makroskopski uvid obdukcije. I on nam saopštava šta su naše oči zapazile tom prilikom.

On kod najvećeg broja prirodnih i manjeg broja nasilnih smrti najčešće nije dovoljan pa je potrebno ispitivanja dopuniti mikroskopskim pregledom uzetih isječaka tkiva i organa.

Tek tada smo zaokružili kompletnu sliku dostupnih pretraga. U našem konkretnom slučaju, pošto do drugih tragova i saznanja nismo došlo prilikom sudskomedicinske obdukcije. Ostalo je da sačekamo rezultate toksikološkohemijske analize i mikroskopski pregled uzetih isječaka tkiva i organa.

Nakon svega i ja sam riješio da odahnem i da u društvu dragih ljudi provedem pauzu. Ali, usledio je poziv.

Poseta Željka Mitrovića i Ivanine majke

„Doktore, ako možete dođite odmah, rodbina pokojnice vas traži! Za koliko stižete?“

Odlično, pomislio sam i krenuo odmah kako bi što prije dobio cjelovitu sliku i sve bitne podatke o okolnostima slučaja.

U daktilobirou me je čekalo troje ljudi. Majka Nada, korpulentni muškarac čijeg se lika sada i ne sjećam i treće lice koje mi je bilo dobro poznato sa televizijskih ekrana – Željko Mitrović, vlasnik ružičaste televizije.

Izjavivši saučešće, objasnio sam im da se radi o obdukciji koju će najvjerovatnije riješiti toksikološkohemijska pretraga i eventualno mikroskopski nalaz.

Spomenuo sam i policijski izvještaj i prazne ampule propofola koje su nađene u sobi.

I da ćemo o svemu moći da odlučujemo tek nakon dobijenih rezultata, da se ne bi bavili spekulacijama i nagađanjima.

„Ali doktore, ona je te ampule nabavljala baš u vašoj zgradi, vaši tehničari su joj to davali-brzom upadicom“. Uskočio je Mitrović, ja sam za tren bio zbunjen, ali sam nastavio:

„Nije moje da se sad bavim takvim pretpostavkama, ponavljam, kada budu gotove sve pretrage, imaćemo sasvim jasnu sliku. Toliko zasada od mene. Pozdravljam vas!“, prekinuo sam dotičnog i pravac u kom se umalo nije zaputio naš razgovor.

Uostalom, tada mi je već bilo jasno kome pripada ime sa tetovaža.

Telefoni su se brzo usijali.

Mnogi su bili zainteresovani da čuju preliminarne nalaze iz obdukcione sale. Znatiželju sam jedino policiji morao da utolim. Dolazili su svaki dan kod mene ili se telefonom raspitivali o mogućim novostima u vezi sa slučajem Bodrožić Bakić.

Bili su to uljudni profesionalci od kojih su šefovi zahtjevali potpuno predavanje ovakvim slučajevima. Mene nisu previše opterećivali, tražili su samo ono što im pripada.

Mnogi mediji su već zgrabili ovu priču i poput hijene nisu puštali svoj plen dok ne dobiju ono što žele. Tim prije je na policiji bio još veći pritisak. Da dovedu slučaj u nadležnost javnog tužilaštva, tamo gdje mu i jeste mjesto.

Doznalo se i u zgradi VMA da je obdukcija pokojnice rađena kod nas, pa je znatiželja onih uvijek radoznalih dodatno porasla. Novine na svojim naslovnim stranama već sledećeg dana su krenule sa spekulisanjem.

Kao što sam već naveo, tetovaže na tijelu pokojne Ivane Bodrožić Bakić, govorile su više od hiljadu riječi.

I tu su mediji bili nemilosrdni, baveći se njenom smrću, u središtu nove drame stavili su ljubavnu priču. I pritom bili naročito oprezni prilikom pisanja kako se ne bi previše zamjerili medijskom moćniku Željku Mitroviću.

On je i sam gostovao na jednoj od beogradskih televizija govoreći o smrti „bliske prijateljice”.

Naravno, već tu je izrečena gomila besmislica počev od toga kako je anestetik pokojnica koristila zbog ponavljanih glavobolja, pa da su tehničari sa VMA krivi za njenu smrt i do toga da se dotični nada u rad i zalaganje tužilaštva?!

Kokain i nije spominjao.

I sve je tako lijepo uvio i posložio u svoju korist da je na posletku i spomenuo da ima čak i „malu” grižu savjesti što eto na kraju nije ispao heroj spasilac.

Naposletku, biće da je ova smrt dobila renesansnu konotaciju u kojoj je Julija postradala zbog nesretne ljubavi a sudbina se nasmješila oženjenom Romeu.

No, ja se takvim insinuacijama neću baviti, već onim što je u ovom slučaju egzaktno i nedvosmisleno.

Izašao sam sa posla, prošlo je oko sedam dana od obdukcije kada me je pozvao šef.

Nova obdukcija

„Radovane, ti vjerovatno ne znaš ali evo sad sam se čuo sa kolegama iz Novog Sada. Tamo je rađena reobdukcija Ivane Bodrožić“. Kao grom iz vedra neba da me je pogodio.

„Kakav je problem u obdukciji koju sam ja radio, ne razumijem?“, jedva sam izustio.

„Znaš Radovane, oni su htjeli da to tamo obave. Našli su način“, bio je smiren kao i uvijek Ivica Milosavljević, pukovnik vojske Srbije i načelnik odeljenja sudske medicine VMA.

„Šta će time dobiti, ovdje je sve jasno kao dan“, nastavljao sam ja kao i bilo koji drugi čovjek koji se ne miri sa time kad anuliraju njegov rad.

„Pusti sad to Radovane, dođi sjutra ujutro u moju kancelariju pa ćemo razgovarati“, završio je moj šef.

Tog trenutka su počele nestajati sve moje nedoumice i iluzije koje sam gajio o svom zanimanju i sistemu za koji sam radio.

Ni slutio nisam da me iznenađenja tek čekaju, i da se mojim zabludama polako i sigurno nazire kraj. Zablude koje nisu samo moje. Koje pripadaju još i milionima u Srbiji, a koje se sastoje od naivnog vjerovanja u institucije našeg društva.

Već sledećeg dana u moju kancelariju su stigli i rezultati toksikološkohemijske analize. Ja sam i dalje u mislima bio u neznanom kabinetu javnog tužilaštva odakle je potekao papir kojim se naređuje reobdukcija pokojnice. U istražnoj fazi, tek nekoliko dana nakon obdukcije?

U medijima su naveli da je reobdukcija urađena na insistiranje porodice?

Tragikomedija srpskog sudstva… U iščekivanju zaključka obdukcije, proročki naslućujući sadržaj istog, porodica zahtjeva od javnog tužioca da se uradi reobdukcija?! To nije čak ni lakrdija, već ozbiljno kršenje zakona i ustava.

Otprilike kao kad bi klijent usred jednog parničnog postupka, započeo tu istu parnicu kod drugog sudije jer će tamo dobiti ono što on želi.

Šta su to oni zapravo znali sa prve obdukcije što nisu mogli da prihvate pa da zahtjevaju novu obdukciju? Moje godine i iskustvo ili moj stav možda?

I odakle toliko insistiranje na reobdukciji kada Institut za patologiju i sudsku medicinu VMA u to vrijeme nije još objavio ni jedno jedino slovo o nalazima obdukcije.

Ivanina majka Nada koja je sada nažalost pokojna, nekoliko puta je izrazila sumnju u obdukcioni nalaz sa VMA a da pritom nije iznosila ništa konkretno, niti određeno.

Sa takvim primjedbama i takvim stavom bivša poslanica je ostavljala utisak osobe sa kojom neko lako manipuliše. Otvorila je dušu novinarima, i priznala mnoge stvari iz života pokojne ćerke.

Na red je došao i čudesni bijeli prah.

Neodoljiva planetarna potreba, omiljena na meniju bogatih i raskalašnih. Znala je da ga ćerka koristi i još je navela kako je Ivana posle ponavljanih doza kokaina. Kada se mučila sa nesanicom koristila i anestetik propofol. Zato je Ivana često angažovala medicinske tehničare koji bi taj anestetik na sebi svojstven način nabavljali i isti joj davali intravenskim putem.

Uživaoci širom svijeta sprovode tu zanimljivu praksu da nakon jačih doza kokaina. I kasnijih problema sa nesanicom uzimaju i koriste anestetike poput propofola.

Inače, sam propofol se danas u dnevnoj hirurgiji koristi često baš zbog iskustva pacijenata.

Intravenski sedativ i hipnotik koji lako uvodi u san, obično uzrokuje lijepe snove i dosta rijetko daje postoperativne mučnine i povraćanja.

Zato je toliko i popularan. I ono što se niko od svih tih silnih novinara nije usudio više mjeseci da napiše kao najveću istinu. Da je vrijeme poluraspada ovog anestetika od trideset do šezdeset minuta.

Da pojasnim, kada pacijentima koji su tek napustili operacionu salu pokušaju da potvrde prisustvo ovog anestetika u krvi, najčešće se dobija negativan rezultat.

To će potvrditi svaki klinički toksikolog. Kako onda objasniti prisustvo propofola u toksikološkohemijskoj pretragi prilikom reobdukcije? Neću ni da nagađam. Meni je od samog početka ovih nepojmljivih radnji bilo nezamislivo da sve ovo prihvatim.

Kada sam pročitao rezultate toksikološkohemijske analize, prvo što sam osjetio bilo je olakšanje. Iako na stolu nisam imao tablicu toksikološkohemijskih standarda, nije mi bilo teško da donesem brz zaključak. Po kome je zapravo izmjerena količina kokaina u Ivaninom tijelu bila jako visoka.

I da je to bio rezultat koji sam dobio od nacionalnog centra za kontrolu trovanja pri VMA, institucije koja je referentna da obavlja najsloženija toksikološkohemijska testiranja.

To naglašavam u tom smislu da nema nijednog razloga o postojanju sumnje u dobijene vrijednosti. Osim tragova kokaina u krvi i urinu, pronađeni su i tragovi kanabinoida koji su kao što mnogi znaju raspadni produkt marihuane, kao i tragovi četiri vrste sedativa.

Ivana očigledno i nije bila u nekom naročitom raspoloženju pred samu smrt, kada je već laboratorija detektovala opsežan broj hemijskih agensa u njenom tijelu.

Ono što je meni kao obducentu bilo najbitnije jeste izmjerena doza metabolisanog i nemetabolisanog kokaina. Naime, samo 1-2% kokaina se ne metaboliše, a ostatak ima izrazit i složen metabolizam.

Obe detektovane varijante prevazilazile su takozvane toksične doze i pripadale letalnim dozama odnosno dozama dovoljnim da dovedu do smrtnog ishoda.

Iako se danas kokain vrlo često kombinuje sa alkoholom, ovdje to nije bio slučaj.

I kod rijetkih varijanti „izolovane” hronične zloupotrebe kokaina, ne mogu se izbjeći negativni efekti na ljudsko zdravlje. A osim snažnih psihičkih efekata poput depresije i paranoje, fizički aspekt prekomjernih doza je izrazita kardiotoksičnost. I baš te visoke doze dovode do srčanog zastoja zahvaljujući poremećaju srčanog ritma.

Kako je moguće da dvije laboratorije testirajući identičan uzorak krvi dobiju dijametralno suprotne rezultate? Naravno, moguće je ukoliko se te laboratorije nalaze u Srbiji. Moguće je dokazati nedokazivo u zemlji čuda.

Kada prilikom obdukcija širom svijeta obducenti dobiju ovakve ili slične toksikološkohemijske rezultate, onda nemaju nikakvih nedoumica oko formulisanja zaključka.

Još jedna vrlo zanimljiva stavka iz ove obdukcije a koja gotovo nigdje nije spomenuta tokom javnog mešetarenja u slučaju Bodrožić Bakić. Jesu činjenice vezane za građu Ivaninog srčanog mišića.

Sjećam se da smo nakon nekoliko mjeseci od same obdukcije slali histološke preparate za potrebe vještačenja. I da smo ih uredno dobili natrag. Međutim u pažljivom praćenju dostupnog materijala nigdje niko nije spomenuo nešto što je u ovom slučaju moglo biti čak i presudno.

Naime, Ivanin srčani mišić je bio strukturalno izmijenjen u vidu takozvane aritmogene displazije.

Šta to zapravo znači? To je u stvari po dosada poznatim naučnim izvorima genetski poremećaj muskularne građe desnog srčanog mišića. U kome između snopova mišićnih vlakana dolazi do prožimanja mašću čak i neznatno vezivnim tkivom.

Masne vakuole i niti veziva vremenom zahvataju sve veći dio desnog srčanog mišića, postepeno dolazi do zahvatanja i srčane pregrade koja razdvaja lijevo i desno srce. Da bi u poodmaklim stadijumima ovog poremećaja, takvo prožimanje zahvatilo i lijevi srčani mišić.

Inače, srčani električni impuls nastaje u desnoj pretkomori(SA čvor), i dalje se prenosi preko srčane pregrade u lijevo srce.

Srčana autoritmičnost kao takva jedan je od najvećih fenomena i misterija ljudskog tijela, jer srce ne zna za odmor. I najmanja greška u tom složenom mehanizmu zna da bude fatalna.

Ono što je zapravo suština ovog problema kod takvog „masno” izmijenjenog srčanog mišića, jeste sprovođenje srčanog impulsa koje je bitno drugačije kroz masno tkivo. Na taj način nastalo „zbunjivanje” sprovodnog sistema upravo dovodi do naglih aritmija.

Kad kardiotoksičnim efektima kokaina pridružite urođeni defekt poput aritmogene displazije i veliki rizik od nenadane nagle aritmije. Kako uopšte prihvatiti nalaz reobdukcije kao nešto legitimno. Kao reviziju iz časnih i poštenih pobuda, učinjenu zbog istine i pravde.

DNK tragovi na bočicama „propofola“

Traženje dnk tragova na bočicama propofola iz hotelske sobe koji bi uputili na „ubicu”, dovešće ovaj nesretni slučaj u svoju završnu fazu.

I vrlo je bitno da naglasim, kao jednu od mogućih varijanti, da kojim slučajem toksikološkohemijska pretraga nije potvrdila navedene koncentracije kokaina. Ja bih sasvim sigurno u obdukcionom zaključku naveo aritmogenu displaziju kao krivca za smrt.

Dakle, nikakav virtuelni anestetik niti njegovi nepostojeći tragovi ne mogu imati učešća u mehanizmu smrti.

I da je te kobne večeri pokojnica zloupotrebila propofol što definitivno nije isključeno, on se svakako ne može dovesti u vezu sa smrtnim ishodom.

Tijelo ga je brzo resorbovalo i odbacilo svaku njegovu moguću konkurentnost kao uzroka smrti.

Propofol je jedino bitan zato što njegov trag vodi do „sitnih riba” koje se neće mnogo koprcati i biće relativno mirne dok ih povezuju sa nečijom smrću.

Kako drukčije skrivati suštinsko pitanje: ko je imao najveći interes od smrti Ivane Bodrožić Bakić?

I na koji način je bilo najlakše isplesti čarobnu mrežu podvale u koju će se svi upecati. Uprkos svemu što je pratilo ovaj slučaj, Ivana bi prije ili kasnije platila danak svojoj urođenoj anomaliji.

Nažalost, sudbina se grubo poigrala sa ovom djevojkom i njenom mladošću. Jer ako vam bolest ne dođe glave, vaše okruženje se može pobrinuti za to.

Još u obdukcionoj sali je bilo jasno da je nesretna Ivana življela u nekoj vrsti paralelne stvarnosti, ophrvana i iznurena poslednjim činom svoje ljubavne drame.

U isto vrijeme drama se odvijala i u mnogim sferama našeg društva. Sa negativnim eskalacijama nagomilanih problema koje su vodile ili razrešenju ili još dubljem propadanju.

Nažalost Ivanina drama je okončana smrću. A drama koja se u tom periodu zbivala u raznim društvenim institucijama i traje do dan danas, jedino ishodište ima u opštoj agoniji.

Bitno je da vladajuće elite svojim ciljnim grupama prikažu to kao nezadrživ prodor u progres i bolje sjutra. Otuda i epilog ovog žalosnog sudskog procesa o kome su nas mediji redovno izvještavali. Ako su i mnogo toga izvrtali i manipulisali. Na koncu su izvjestili kako je medicicnski tehničar Lj. Pavlović sa Vojnomedicinske akademije osuđen na osam mjeseci zatvora i jednim dijelom novčano kažnjen zbog nedozvoljenog puštanja u promet anestetika koji je doveo do smrtnog ishoda pokojnice.

Tužno i žalosno.

Odstreliti one koji su laki za odstrel i pritom ih javno osramotiti i označiti krivcima. Uz svesrdnu pomoć državnog aparata, medija, brojnih poltrona i pigmeja.

Pravda je zadovoljena, i sada vjerovatno ni novine više neće interesovati moguće preduzete i nepreduzete pravne radnje u ovom slučaju.

Uprkos tome što radim u istoj zgradi sa dotičnim medicinskim tehničarem, i svemu ovome u čemu smo obojica na neki način bili i akteri. Mi se do ovog trenutka još uvijek nismo upoznali. Naprosto, tako se desilo.

Nek je laka crna zemlja Ivani Bodrožić Bakić čija je smrt učinila da se odreknem vražjih jataka našeg vremena, ćutanja i straha…

Smrt u „Hajatu“

Podsetimo, beživotno telo Ivane Bodrožić, ćerke vojvođanske poslanice Nade Bodrožić, pronašla je spremačica u sobi 326 hotela „Hajat“ 10. decembra 2014. godine.

Njena majka poginula je 2017. godine u saobraćajnoj nesreći. Medicinski tehničar Ljubiša Pavlović, koji se tereti za „stavljanje u proment“ anestetika propofola. Osuđen je na osam meseci zatvora i 50.000 dinara novčane kazne jer je Ivani prodao štetan lek.

ČITAJTE NAS I NA HYPETV KANALIMA WHATSAPP, VIBER I TELEGRAM.