Poznata hrvatska književnica Vedrana Rudan već neko vreme prolazi kroz najtežu životnu borbu onu za sopstveni život. Zbog retkog oblika karcinoma, primorana je da veći deo vremena provodi u krevetu, ali uprkos tome, ne prestaje da piše. Kroz svoje potresne kolumne u serijalu „Devojka u zagrljaju metastaza“, Vedrana iskreno deli svoje misli i iskustva, dirajući čitaoce širom regiona.

U svom poslednjem obraćanju otkrila je da joj je život u Republici Hrvatskoj nepodnošljiv, a duboko lični, potresan i društveno angažovan esej u kojem autorka, poznata po svojoj britkosti i emotivnoj iskrenosti, izražava egzistencijalni i moralni očaj nad stanjem u društvu – ali i trenutni tračak nade koji pronalazi u glasu razuma jedne crkvene figure, riječkog nadbiskupa Mate Uzinića.
Njene reči prenosimo u celosti.
Ovih dana često padam u provaliju. Hrvatska je jedina zemlja u kojoj već jako dugo živim. Da budem jasna, stara sam, teško bolesna, ali se ne bojim smrti.
Moj onkolog mi je jučer rekao, bolest napreduje, gospođo, tješite se, još nitko iz života nije živ izašao.
Razveselio me, život u Hrvatskoj više ne mogu podnijeti.
Kako je moguće da horde građana dižu u nebesa lažnog heroja, prevaranta, manipulatora, lopova i katolika koji nikad nije čuo za Isusa? Kao ni njegov Veliki Obožavatelj. Jesmo li baš svi slijepi, glupi i zli?
Horde luđaka i mladih i starih obučenih u crno love po Hrvatskoj Srbe. Ej, rat je završio pred 30 godina? Ima li normalnih u Hrvatskoj?
Zašto se ne javi netko tko bi nas očajnike mogao utješiti. Strašno je gledati divljake koji su nam zemlju pretvorili u igralište gdje svaki u crno obučen zlikovac može palicom krojiti našu sudbinu.
Meni je ovih dana više nego morfij trebao glas Čovjeka.

Znala sam da ga neću čuti.
Čula sam ga.
Koja sreća.
Koje olakšanje.
I nada, konačno nada.
Javio se riječki nadbiskup Mate Uzinić. Osudio je ponašanje mladih koji su se obukli u crno i namjeravali napasti druge.
Na koncertu “Rijeka se budi” rekao je: “Je li buđenje našeg naroda da se stalno vraćamo u prošlost? Ili trebamo tražiti drugačiji put – kakvu Crkvu i kakve kršćane želimo u društvu?”
Konačno sam čula glas razuma na brodu luđaka koji u oluji traži stijenu u koju bi se zabio.
Jednom sam imala čast razgovarati s njim. Nisam vjernica i nikad neću postati, stoga sam ga pitala kako da mu se obratim.
“Zovite me Mate”, rekao je.
Nasmijala sam se, ali sam ipak puna nelagode preko usta prevalila “Mate”.
Učinit ću to i sada.
Mate, znate li koliko značite nama koji smo izgubili svaku nadu?
Mate, znate li koliko Vas volimo?
Hypetv.rs/N.Š.
Čitajte Hypetv.rs portal, najbrži portal u Srbiji i regionu sa najvećim rastućim rezultatima i ekskluzivnim vestima. Zapratite nas i na Instagramu, Facebook, Threads!