Tamo je pronašla dom, inspiraciju, ali i ljubav svog života – supruga Lazara, plesača s kojim danas deli i život i scenu. Upravo kroz ples i svakodnevicu otkrila je da sloboda ne stanuje u novčaniku, već u ljudima, muzici i stvaralaštvu. Sve u njenom glasu, osmehu i pokretima podseća na ritam koji ne može da se ispriča – može samo da se doživi. Ovih dana se upravo vratila sa ostrva gde su sunce, muzika i siromaštvo jednako prisutni, gde se živi polako, ali intenzivno, i gde su zagrljaji važniji od interneta. Kubu opisuje kao zemlju kontrasta, ritma i topline – mesto gde siromaštvo i sreća igraju isti ples. Za Irenu, Kuba je postala način života, ogledalo duše i sveta, mesto koje ju je naučilo šta znači sreća kada se sve materijalno ogoli…
Upravo ste se vratili s Kube – zemlje ritma, osmeha i kontrasta. Kada ste prvi put otišli i kako se ta ljubav dogodila?
Otišla sam potpuno slučajno i to putovanje mi je preokrenulo život – ili bolje rečeno, postavilo ga na pravo mesto. Pre puta nisam želela mnogo da istražujem o Kubi, htela sam da me iznenadi. I jeste – već na vrelom aerodromu u Havani, kada sam kročila na kubansko tlo, osetila sam i rekla sebi: „Evo me, kod kuće!“ Iako mi latino svet nikada nije bio ni blizak ni poznat, tu sam se pronašla. Sledećeg dana sišla sam na ulicu i začula afričke bubnjeve. Pratila sam zvuk i naišla na religiozni ritual – santeriju (spojevi afričke i hrišćanske religije), prizor kao iz filma, sa bubnjevima, plesom i vrištanjem. Kubanski ritam me potpuno uvukao u sebe. Te večeri sam upoznala grupu Kubanaca i stranaca koji su tada živeli na Kubi, i do danas smo ostali prijatelji. Sa njima sam obilazila najbolje muzičke i plesne klubove u Havani – ostalo je istorija…
Ljudi o Kubi često imaju idealizovanu ili sasvim suprotnu sliku – kakva je stvarnost kada je zaista doživiš?
I jedno i drugo. Kuba je i romantična i teška. Na internetu vidite sjajne oldtajmere iz 50-ih i 60-ih, palme, restorane sa bendovima koji sviraju kubansku muziku… A onda stignete u centar Havane i naiđete na prljave, raspadnute zgrade, ljude u šarenim krpama koji sede na stepenicama, smrad benzina iz starih automobila… I pitate se: „Jesam li na snimanju za National Geographic?“ A onda vas grupa srdačnih Kubanaca odvede u mali klub sa autentičnom rumbom i salsom i ne možete da verujete šta doživljavate. Plesači su neverovatni, muzika vas nosi… Hodate bosi po beskrajnoj plaži, jedete mango i avokado, vozite se u oldtajmeru za turiste, a onda i u raspadnutom taksiju za lokalce. Jednog dana pijete koktele na prelepoj terasi, a sledećeg stojite u redu za komad piletine – ako je uopšte ima. Ali s Kube se niko ne vraća emotivno prazan. Ona vas protrese do srži.
Kako izgleda prosečan dan jednog Kubanca?
Kubanci žive dan za dan. Nema velikih planova. U zemlji gde je svakodnevni izazov pronaći hranu za porodicu, sve više nedostaje prostora za kreativni rad. Prosečna plata je oko deset evra – što je cena kutije od 30 jaja. Najboljem prijatelju sam nedavno kupila ventilator na solarno punjenje jer mu sin nije mogao da spava od vrućine zbog čestih nestanaka struje.
Da li su Kubanci zaista toliko srdačni i veseli, uprkos siromaštvu?
Apsolutno. Oni pozdravljaju zagrljajem i poljupcem, i mamu i tatu i komšiju. Neverovatno su topli. Ako ih sretnete, pričaće s vama kao da vas znaju ceo život. Turizam u Havani se i bazira na tom kontaktu sa lokalnim ljudima. Spustite se na ulicu – oni će vas odvesti na mesta koja ne biste sami našli, ispričati vam životne priče, a vi im zauzvrat kupite piće, ručak za porodicu. To je ceo svet romantike, i da – majstori su u zavođenju.
Kako izgleda život bez interneta, brendova i reklama?
Kao povratak u 80-te. Aerodrom izgleda kao iz nekog drugog vremena, isto i ulice, dućani, garderoba, nameštaj. Nema reklama, nema blještavila. Ali zato ima mnogo živih razgovora, okupljanja po kućama, ćakula… Ipak, internet je stigao i na Kubu, pa se i tamo sve više bulji u mobilne telefone.
Da li je muzika i ples zaista deo svakodnevice ili samo turistički mamac?
Sasvim realno. Kubanci zaista žive muziku. Deca od malena gledaju plesne emisije i imitiraju pokrete. Na svakom ćošku svira reggaeton, reparto… Salsa je sad više za turiste, ali duh ritma je svuda. Ples je tamo kao fudbal kod nas – sveprisutan.
Šta ste naučili o slavljenju života?
Sedimo svi u dnevnoj sobi kod Lazarove porodice. Muzika svira, smeh, sapunica na TV-u, klima i ventilatori rade. Odjednom – nestane struje. Mrak. A oni – pljesak i smeh! Nema psovanja, nema gorčine. Pale bateriju koja pokreće lampu i frižider. Razgovaramo, hladimo se lepezama i smejemo se. To je Kuba.
Koja vas je scena, prizor ili osoba tamo najviše dirnula?
Do suza. Lazaro i ja otišli smo kući uplakani. Nekidan. Prolazili smo starim dijelom Havane i neočekivano na jednoj maloj pijaci čula sam zvuk trube. Svirao je bolero. Onakav od kojega ti se naježi cijelo tijelo i duša ga prepoznaje. Mlađi muškarac sjedio je sam i svirao. Onako za sebe, beskrajno tužno i divno u isto vrijeme. Prišla sam mu i rekla: ‘Čovječe, ti sviraš Kubu. Upravo onakvu kakva je danas.’ Ponudila sam mu novac, ali je odbio. U zemlji u kojoj su ljudi toliko siromašni da su počeli tražiti turiste, on je odbio novac. Zapričali smo se. Zove se Rafael, glazbenik je, naravno bez posla i novca. Njegov otac bio je akademski glazbenik i svirao u poznatom bendu. Priča se nastavila na ples. Pokazivao nam je neke korake i pokrete u Son cubanu, koji potječu iz Santiago de Cuba tradicije, vrlo specifični i slabo poznati u plesnom svijetu. Vidjelo se, on zna znanje. Ovaj mladi čovjek preslika je današnje Kube. Talent, potencijal, svira s prepuno strasti, ima toliko umjetničkog znanja, istovremeno mršav, gladan, izubijanih snova. Kaže Lazaro: ‘Svira da ne poludi, svira za sebe. Pretače svoju bol u melodiju, jer nema što drugo.’
Tamo ste pronašli i svog supruga Lazara o kojem upravo pričate. Kako je planula ta ljubav?
Ludo i neočekivano, kao i sve u mojoj priči s Kubom. Plan mi je bio ostati single da mogu slobodno putovati i pisati, međutim kad je vrijeme za ljubav, ona ti dođe ma koliko god se ti opirao tome. Planirala sam pokrenuti biznis na Kubi, dovoditi turiste iz Hrvatske i regije te organizirati turističko – plesne ture. Počela sam učiti španjolski i tražiti plesne škole i instruktore po Havani za taj projekt. Tako sam naletjela na Lazara. Nakon prvog plesnog sata s njim, znala sam da je najbolji plesač i metodičar te sam nastavila ići na satove plesa u njegovu plesnu školu. Izgledao je jako mlad pa sam se opustila misleći: ‘Ovo je neki klinac, nema opasnosti’. E pa prevarila sam se, jer je ispalo da nije baš klinac i očito mi nije bio ‘neopasan’. Kroz ples i razgovor počeli smo se upoznavati. Jako smo slični, povezala nas je ljubav prema umjetnosti, kreativnom stvaranju, strast za plesom, posebice tradicionalnim Son cubanom i privlačnost koja nam se dogodila od prvog dana. Nekako vjerujem da nas je neka viša sila povezala kako bi mogli stvarati umjetničke projekte, jer baš nam to ide.
Kakva je kubanska kuhinja?
Temelji se na riži, jedu je svakodnevno, kao mi kruh i tjesteninu. Arroz y frijoles – riža i umak od crnog graha. Kad ima mesa, uz to ide i komad mesa. Zbog prevelikog siromaštva Kubanci razmišljaju samo kako pojesti nešto što će ti dati energije za dan, tako da vrlo malo jedu povrće i salatu. Za cijelu familiju izrežu pola rajčice na tanke kriške i to je to. Iako je Kuba otok usred bogatstva oceana, ribu je tako teško pronaći za kupiti. Ali zato tropsko voće… E to je druga priča. Ima puno manga, papaje, avokada. A onda mamei, cherimoya, tropsko voće koje je finije od najukusnijeg kolača, divota…
Ima li išta što vam se posebno urezalo, neki miris, ukus ili zvuk koji vas odmah vraća tamo?
Zapravo ništa romantično, ali ima jedan specifičan miris koji još nisam otkrila što je, a cijela Havana miriše na to. Otkad uđete u grad pa svugdje. Možda neki deterdžent za robu koji svi koriste ili nešto slično, ali vrlo specifično baš na Kubi.
Što vas je sve Kuba naučila o sreći i životu?
Jedne od najljepših trenutka u životu doživjela sam u dubokom siromaštvu, ali povezana s ljudima u prihvaćanju i ljubavi. Prije Covida živjela sam u kući u Havani zajedno s jednom familijom. Bilo nas je šestero, a samo jedan nož u kuhinji. I sve je štimalo. Kuhali smo, prali suđe, jeli ono čega ima. Moj psihoterapijski ured u Havani bio je jastuk na podu moje sobe i laptop, jer soba nije imala stolice, a kamoli stol. I radila sam online sasvim normalno s mojim klijentima iz Evrope. Naučila sam da ono što ti duša istinski želi dolazi u najneočekivanijem paketu. Da mi je netko još ne tako davno rekao da ću živjeti na tamo nekoj dalekoj, nepoznatoj Kubi… Da ću se udati za Kubanca… Da ću svoju umjetnost ostvariti kroz salsu, ples, da ću plesati Son cubano na pozornici s članovima Buena Vista Social Club, da će se u mojoj kući pričati španjolski jezik… Rekla bih mu da bunca! Na Kubi sam shvatila da smo mi ovdje gadno zabrijali na materijalno i u tome se potpuno izgubili. Na kraju, za istinsku sreću treba nam samo iskreni ljudski kontakt i stvaralaštvo. Jedino tada nam se duša iskreno raduje.
Kad biste morali usporediti sebe prije i poslije Kube – što se promijenilo?
Kuba mi je otvorila srce. Ples; onaj slobodni, iskonski, afrički, razbio je mnoge blokove i zadrške u tijelu. Moja kreativna energija potekla je i počelo se je ostvarivati sve ono što sam željela u životu: izraziti se u umjetnosti, pisati, plesati, raditi kreativne projekte, putovati, voljeti slobodno i potpuno.
Biste li mogli skroz živjeti na Kubi?
Baš sam bila odlučila ostati na godinu dana u Havani i vidjeti što dalje, a onda me Covid vratio natrag u Europu. Iako je sada ekonomska situacija tamo teška, ja sam s Kubom ostala zauvijek povezana i vidim se u Havani u budućnosti. Voljela bih imati mali stan, stvarati glazbeno – plesne projekte s Kubancima, snimati dokumentarac…
Jeste li osjetili nostalgiju za zapadnjačkim komforom?
U vrijeme prije Covida, kad sam bila u Havani, živjela sam jako jednostavno što se materijalnih uvjeta tiče, ali sam imala kulturno i društveno vrlo bogat život pa mi nije ničega falilo. Nedostajala mi je izmjena godišnjih doba. Na Kubi je stalno ljeto, više-manje svaki dan jednako vruće, a moje tijelo naviklo je na prirodni ciklus od hladnoga ka proljeću, ljetu i u krug pa sam sve čekala neki hladniji dan, neku promjenu, ali toga tamo nema.
Kad se vratite u Hrvatsku iz takve zemlje, što vam prvo padne na pamet?
Preplavi me zaglušujuća tišina i praznina. Na Kubi su ulice uvijek žive i pune ljudi, glazba trešti iz svakog doma i svakog kantuna. Mi smo se previše zavukli u kuće, svatko u svoj život i mobitel. Zvukovi života i stvarni, topli kontakti s ljudima mi nedostaju. Sjećam se jednom kad sam na povratku s Kube, sva u suzama, kroz avionsko staklo ugledala Amsterdam, siv i posložen u savršeno pravilne kvadrate, jeza me obuzela od te silne strukturiranosti, organiziranosti, za mene neslobode. Jednom sam napisala: ‘Havana je moj dekadentni Cirkus na kraju grada. U Cirkusu je muzika pretjerano glasna i šarena svjetla se izmjenjuju luđački. Od svih tih podražaja misliš da ćeš poludjeti, ali ipak ostaješ. I kad se predstavi bliži kraj nekako ga predosjećaš u želucu i dječji ti se plače, ne bi išao doma. Oko Cirkusa hodaš po prašini i blatu i nije te briga za zamazane europske cipele. Zapravo baš uživaš u tome da ne gledaš u što ćeš zagaziti. I boli te briga. Tamo smiješ. Zato odlazim u Cirkus. Jednog dana ću pobjeći s njim!’ Eto, to je moj najbolji opis Havane.
Hypetv.rs / HypeTv.hr / N.Š.
GLEDAJTE NAS!
Čitajte Hypetv.rs portal, najbrži portal u Srbiji i regionu sa najvećim rastućim rezultatima i ekskluzivnim vestima. Zapratite nas i na Instagramu, Facebook, Threads!
