Titanik je potonuo pre 110 godina, ali detalji ove morske tragedije koja nikad do kraja nije razjašnjena ne prestaje da intrigira ljude.
Brod je potonuo u noći između 14. i 15. aprila 1912. godine, oko 740 kilometara od najbližeg kopna, a prvi brod koji je došao u pomoć stigao je sat i po nakon potonuća, dugo nakon što je i poslednja žrtva u ledenom moru umrla.
Naime, temperatura vode iznosila je 2,2 Celzijusa, pri kojoj ljudsko preživljavanje iznosi tek 15-ak minuta. Živote je izgubilo 1.517 ljudi, a najviše šanse za preživljavanje imali su putnici prvog razreda, spasilo ih se 63 posto.
Na Titaniku se nalazilo 20 čamaca za spašavanje koji su ukupno mogli primiti tek oko 1.100 putnika, polovinu onih koji su se te kobne noći nalazili na brodu, ali i to je bilo u skladu sa zakonskim propisima toga doba koje se smatralo dovoljnim. Unatoč tome, tek je 700 putnika uspjelo ući u čamce za spašavanje. Većina ih je poluprazna napuštala brod te je skoro u svakome još bilo slobodnih mjesta. Šta se dogodilo sa tijelima?
Istinu o tome skrivaju tajni telegrami, čiji su autori vjerovali kako nikad neće izaći u javnost. U tim telegramima jasno je kako je kapetan jednog od spasilačkih brodova, Mackay Bennet, želio izvući sva tijela iz mora. Ali, ubrzo je shvatio kako je njegov brod premali za 334 tijela koliko su ih našli. Tada su donesene kontroverzne odluke, izbacit će leševe od putnika iz najsiromašnije, treće klase, kako bi im ostalo dovoljno mjesta za one iz prve i druge klase.
Naime, mišljenje posade je bilo kako oni imaju veća prava na dostojanstvenu sahranu. Od 334 pronađena tijela, iz broda ih je izbačeno čak više od sto, a ona nikada više nisu pronađena u bespućima Atlantskog okeana. Istinu o tome što se dogodilo skrivali su dugo povjerljivi telegrami, koje su naknadno historičari iskopali iz tajnih arhiva, prenosi Balkans Press.
U prvom telegramu kapetan je napisao: Apsolutno morate dovesti sva tijela koja stanuju na spasilačkom brodu. Ali, s brodom Mackay-Bennet ubrzo je odgovorio: Detaljno smo popisali sav novac i vrijednu imovinu nađenu kod tijela. Zar ne bi bilo bolje da se sva tijela sahrane na moru, osim ako ne postoji posebna želja porodica da ih zadržimo? Nakon kraćeg dopisivanja dogovoreno je kako će se izbaciti tijela žrtava siromašnijih putnika, dok će ostaci onih bogatijih biti vraćeni njihovim porodicama.
Kad se SS Bremen, brod koji je plovio iz Njemačke u Ameriku pet dana kasnije približio mjestu tragedije, putnici koji su bili na njemu počeli su vrištati. Bremen se pridružio brodu Carpathia, a njihova misija je bila sakupiti ostatke tijela koje se mogu pronaći. U daljini su mogle vidjeti bele mrlje, koje su zapravo bile smrznuta tijela mrtvih koji su na sebi još uvijek imali spasilačke prsluke. Danima iza potonuća, cijelo se mjesto pretvorilo u ogromnu vodenu grobnicu, s gustom maglom, zvukom zapljuskivanja talasa, zaleđenim leševima i sveštenikovim riječima koje ih je ispraćao.
Vidjeli smo ženu u spavaćici s bebom čvrsto prislonjenom na njezinu prsu – posvetila je Johanna Stunke, putnica Bremena.
Bilo je tamo i tijelo žene koja je čvrsto grlila čupavog psa koji je izgledao kao bernardinac. Neki su bili obučeni za ples i večeru, neki u spavaćicama i pidžamama. Jedna žena je imala pojas za spašavanje i dvoje djece u rukama.
Posada je sve zajedno opisala kao „hladno, mokro, jadno i neutješno“. Do kraja aprila, kombinacija soli i sunca počela je uništavati pojaseve i tijela su se počela nestajati u dubinama okeana. U junu iste godine ipak su pronađena dva tijela kako plutaju okeanom. Bila su to tijela brodskog konobara i kuhinjskog radnika.
Izvor: Balkans Press
