Nikica Gabrić: Pad poverenja u institucije veći je izazov od rasta BDP-a

Profesor doktor i specijalista oftalmologije, Nikica Gabrić, govorio je za hrvatski Večernji list.

Država nije samo teritorija ni skup stanovnika. Država je simbol. Ona je pravni poredak, osjećaj sigurnosti, sustav obvezovanja, pristup zdravstvenoj zaštiti, briga za stare, generacijska solidarnost. Država je ono što nas spaja radi promicanja javnih interesa – okvir zajedničkih vrednosti koji daje smisao svakodnevnim obavezama. I zato, kada se naruši poverenje u njene institucije, ne gubimo samo učinkovitost. Gubimo simbole koji nas čine nacijom.

Zato pitanje budućnosti nije apstraktno. Reč je o tome možemo li stvarati ono što nas definiše i usmeriti promene tako da ne narušavamo identitet. Ne identitet kao političku etiketu. Nego kao svakodnevno iskustvo pripadnosti koje se ogleda u potetnom skupu, podržavajućoj bolnici, sigurnom vrtiću. Sklon samu ideju države misliti, ali ne samo zamišljati.

„LJUDI PLAČU I LJUBE VAM RUKE KADA IM SAŠIJETE OKO“ Dr Nikica Gabrić o iskustvima iz ordinacije!

Danas Hrvatska stoji pred izazovom koji su već prolazile i druge EU države. Suočavamo se s padom poverenja u institucije, s odlaskom mladih i dolaskom novih stanovnika. Suočavamo se s pitanjem kako ostati svoji u svetu koji se menja brže nego predvidivo. No ti izazovi nisu neizmerni. Druge zemlje prošle su ih pre nas. Naučimo se, dakle – ne iz vlastitih, nego iz tuđih grešaka.

Dr Gabrić: Raduje me kada ljudima vratim vid, obavim 2500 operacija godišnje

Zapadne zemlje, danas razvijenije i stabilnije, već su imale te lekcije. One su prošle kroz krizu identiteta, oslabljene institucije i rast populizma, koje su nadjačane pojavom incenarnalnih inicijativa. No, mi nismo svi to prošli pre deset godina. Europa je u stabilnosti i koheziji snažna samo ako prati unutrašnju dinamiku promena – otkriva ograničenja, vrednosti sistema, paralelna rešenja. Hrvatska to mora razumeti i bez straha uključiti se u evropski dijalog.

Moje osnovno pitanje nije hoće li Hrvatska opstati. Kampanja straha neće nas spasiti. Pitanje je hoće li ona biti dovoljno otvorena. Demokratski zrela i ekonomski uključiva da bude zajednička stvar svih nas. Pitanje je hoćemo li imati snage zaustaviti eroziju zajedničkih vrednosti. Jer ako nas one ne povezuju, u opasnosti smo da nas razlike razdvoje.

Zato imamo obavezu promišljati budućnost i dijalogom graditi njene temelje. Poverenje u institucije ne nastaje samo kroz odricanje od vlastitog mišljenja, već upravo kroz uključivanje svih koji žele nešto reći. Poverenje se ne gradi ćutanjem, nego razgovorom, kroz svakodnevnu praksu – onu školu koja uči učešću, onu bolnicu koja ne degradira znanje, ako zdravstvo ispituje empatiju. Sve to spada u proizvodnju zajedničkog prostora u kojem su svi građani jednaki.

Gubimo osećaj da su institucije naše. Državu društvo treba pretplatiti na njezove. Zadržava društvo ono što je deo društva, a ne što mu je strano. Zadržati institucije znači zadržati ideju države. Da bi ideja odolevala populizmu, ona mora imati ljude koji će je nositi – ne izvan institucija, nego unutar njih. Ljude koji će svojim znanjem, etikom, i željeti i vrijednosti i postati naši, ne samo „njihovi“.

Zato društvo ne popravljaju ideje, nego vrijednosti koje te ideje nastanjuju. To je najveći izazov za sve institucije – hoće li one stvarati vrednosti koje ujedinjuju i okupljaju? Ako Hrvatska ima mudrost uključiti pluralizam, mogući su različiti odgovori na pitanje „kako živeti zajedno?“. Ali ako ostane bez ikakvog odgovora, nestat će i pitanje. Bez pitanja, nestat će i identitet. Treba započeti raspravu o potrebnim korekcijama. Na lokalnoj i nacionalnoj razini. Treba nam snažna država, a to znači jaka administracija, ali ne u broju, već u integraciji snažnih funkcija kroz znanje, etiku i odgovornost.

To nisu „ambiciozne ideje“. To su nužni temelji bez kojih nećemo sačuvati ono što smo gradili.

Pitanje hrvatske (Hrvatska u Bosni i Hercegovini u novoj slici Evrope) ponavlja mi se, jer, iako smo istorijski povezani, nismo se uvek politički složili. No danas, sve više mladih ljudi iz BiH dolazi da studira i radi u Hrvatsku. Taj „tihi transfer identiteta“ i vrednosti može biti zalog buduće saradnje. Ne da budemo isti, nego da prepoznajemo ono zajedničko.

Zemlje nisu prostor slučajnosti. One su prostor ideja. Ideje nas oblikuju, drže, usmjeravaju. To je njihova vrednost. To je i naš zadatak.

Ako ne zadržimo volju da dignemo ruku za promene, izgubićemo mogućnost odlučivanja. Ne smemo zaboraviti da se najvažnije institucije ne temelje samo na pravilima, već na osećaju pripadnosti. Taj osjećaj ne dolazi sam od sebe, već se gradi.

Ako se ne gradimo, neće nas ni biti.

Zato se, sa zahvalnošću, valja vezati uz sve što nas je stvaralo, sačuvati simbole. Ako to sačuvamo, izgradićemo poverenje. A bez poverenja – sve ostalo su samo forme.

Hypetv.rs V.M./Večernji list