
Holivudski filmovi često pružaju netačne i preterano dramatizovane prikaze mentalnih bolesti.
Dok se pojedini naslovi trude da ozbiljno pristupe psihologiji psihopata i kriminalaca, većina scenarista ipak bira da se fokusira na haos, nasilje i spektakularne scene, umesto na dublje razumevanje uma svojih zločinaca, prenosi Index.
Ako u filmu vidite psihopatu koji se histerično smeje sopstvenom uništenju, gotovo sigurno je reč o klišeu, a ne o stvarnom prikazu osobe s antisocijalnim poremećajem ličnosti.
Ipak, jedno istraživanje pokazalo je da postoji i izuzetak od tog pravila.
Najrealističniji filmski psihopata
Kako prenosi Slash Film, prema izveštaju objavljenom u časopisu Science News još 2014. godine, jedan filmski ubica istakao se kao najrealističniji prikaz psihopate.
Reč je o Antonu Šiguru iz filma Nema zemlje za starce, u režiji braće Koen, koji je 2007. osvojio Oskara za najbolji film. Šigur, kojeg je odigrao oskarovac Havijer Bardem, plaćeni je ubica koji svoje žrtve eliminiše pomoću pištolja koji se inače koristi za klanje stoke.
Međutim, Šigur nije samo ubica. On je tiho, intenzivno čudovište, potpuno odvojeno od sveta oko sebe. Nikada se ne smeje poput manijaka – naprotiv, njegov osmeh deluje lažno i manipulativno. Anton Šigur jednostavno ne razume ljudske emocije, što ga čini zapanjujuće tačnim prikazom pravog psihopate.
Trogodišnja potraga za istinom
Do ovog zaključka došli su forenzički psihijatar Semjuel Leistedt i njegov kolega Pol Linkovski nakon obimnog trogodišnjeg istraživačkog projekta. Dvojac je pogledao čak 400 filmova sa navodnim psihopatama kako bi utvrdili koji od njih najvernije prikazuju psihopatiju kao poremećaj. Anton Šigur, prema njihovom istraživanju, bio je apsolutni pobednik.
Leistedt, koji je tokom svog rada intervjuisao i analizirao stvarne plaćene ubice, primetio je da Šigur poseduje istu hladnu smirenost kao i njegovi pacijenti.
„Anton radi svoj posao i može da spava bez ikakvih problema. U svojoj praksi sreo sam nekoliko takvih ljudi. Bili su hladni, inteligentni, nisu osećali krivicu, teskobu niti depresiju“, objasnio je Leistedt.
Ikone horora koje nisu prave psihopate
Leistedt je takođe objasnio zašto mnogi poznati filmski zlikovci, ma koliko bili zastrašujući, zapravo nisu tačni prikazi psihopatije. Norman Bejts (Entoni Perkins) iz Hičkokovog Psiha klasičan je primer. Kako je Leistedt primetio, Norman pati od psihoze, koja uključuje halucinacije i zablude, ali to se razlikuje od bezosećajne psihopatije.
Isto važi i za kultnog Hanibala Lektera (Entoni Hopkins) iz filma Kad jaganjci utihnu. Njegova uznemirujuća smirenost, koliko god bila efektna na filmu, nije stvarna osobina psihopata, zaključio je Leistedt.